
Izvor Ekranska fotografija - društvene mreže
Kompleks poznat kao Ložionica nastao je početkom 20. veka kao deo železničke infrastrukture – glavna radionica i prateći objekti služili su za održavanje lokomotiva i bili su tehnološki značajni u kontekstu industrijalizacije. Tokom decenija objekat je menjao namenu i postepeno gubio funkcionalnu ulogu, da bi u poslednjoj fazi dobio status kandidata za revitalizaciju i kulturnu reaktivaciju.
Arhitektonski koncept – respekt prema postojećem, dodavanje novog
Arhitektonska intervencija u Ložionici zasnovana je na jasnom odnosu između konzervacije i dopune: originalna industrijska struktura se čuva kao jezgro identiteta, dok se oko nje oblikuju nove, transparentne i prilagodljive forme koje služe savremenim programima. Tehnički elementi – poput postojeće konstrukcije, vodotornja i okretnice – tretirani su kao ključni vizuelni i prostorni aksijalni elementi koji upravljaju planom.
Novi volumeni su dizajnirani tako da ostvare dijalog sa tvrdom, masivnom fabrićnom arhitekturom: koriste se lagane, perforisane fasade i ‘gabaritni’ elementi sa prozračnim slojevima koji omekšavaju odnos između unutrašnjeg programa i javnog prostora oko kompleksa. Terase, raslojeni spratovi i spoljni prolazi naglašavaju slojevitost i omogućavaju prostornu fleksibilnost.
Program i namena – šta Ložionica danas nudi
Posvećenost kulturnim i kreativnim industrijama očituje se kroz jasno definisane zone: izložbeni prostori i multimedijalne sale, radni ateljei i co-working prostori za startape, učionice i laboratorije za digitalne i interaktivne prakse. Poseban akcenat na instalacije pretvara određene objekte (npr. vodotoranj) u specijalizovane multimedijalne prostore.

Kako je tekao projekat – faze projekta i ključni postupci
Javni prostor i integracija u grad
Osim samih objekata, projekat snažno radi i sa javnim prostorom: okretnica je pretvorena u otvoreni trg koji povezuje unutrašnje funkcije sa gradom i obalom reke. Urbanistički elementi – pešačke rute, zelene površine i komplementarne platforme osmišljeni su da pozovu prolaznike i da podstaknu neposrednu upotrebu prostora, čime se postiže kontinuitet između industrijske prošlosti i nove, dnevne kulturne dinamike.