Raznolikost kulturnih izraza neće se moći sačuvati bez novog pogleda na prirodu kulture, na ulogu i ograničenja kulturnih industrija i na ustanove koje se bave baštinom. Njihova nova teorija i praksa imaju, čini se, potencijal da zabrinutost sudbinom kulturnih izraza usliše mogućim rješenjima, signalizirajući i opasnosti koje donosi svijet u krizi. Bez kulturne raznolikosti koja definira čovječanstvo, mi ćemo tek uvjetno moći govoriti o preživljavanju kulture, dakle i humaniteta.

Održivi razvoj postaje nerealna ambicija. Kultura i javna memorija ne stvaraju sustav vrijednosti koji je u stanju generirati odgovornost i moralno znanje i staviti ga u društveni projekt. Tako kulturna raznolikost postaje ujedno i sredstvo i cilj. Održivi razvoj je vjerojatno jedna od najčešće upotrebljavanih sintagmi u suvremenoj povijesti. Dio je suvremene kulture i unekoliko potrošena. To je generički izraz koji označava teoriju i praksu protu-djelovanja sa svrhom uspostavljanja harmoničnog, uravnoteženog razvoja. Namjera je da se razvojem upravlja na primjeren i predvidiv način kako bi rezultat bio razvoj koji je u stanju za buduće generacije sačuvati kvalitetu resursa na kojoj se neki razvoj zasniva. 

Neodrživost je ovisna o razini eksploatacije

Dakle, kultura i baština su postale „održive“ ili „neodržive“. Kao i u ekonomiji, mjera „neodrživosti“ je ovisna o razini eksploatacije. To je drastično vidljivo u kulturnim industrijama kad iz nekih objektivnih razloga posve služe profitu. Ti izrazi i proizvodi ustvari imaju formu kulture ali su već samo roba. 

Kultura i kulturne/kreativne industrije čine kreativni sektor. Taj amalgam može sugerirati novi legitimitet komercijalizaciji žive kulture i identiteta. Međutim, zamislivo je i da svojom snagom pomogne da se obnovi ili naglasi povjerenje u kulturu u vremenima kad je ugrožena debaklom ekonomskog zapadnog modela stvorenog 80-tih godina prošlog stoljeća. Svjedoci smo da je riječ o jednom od najdinamičnijih sektora koji sa 7 posto doprinosi ekonomiji i svjetskoj trgovini.

Kulturne industrije počivaju na stvaralačkom činu, one su obnovljivi izvor duhovnosti, ali bi ih bilo teško braniti od statusa koji im je zadan: one proizvode za tržište i predstavljaju rastući sektor. Postoji li vrijeme i mjesto gdje su kulturni proizvod i kulturne usluge postale roba? Oduvijek su to bile, ali nikad se tako nisu zvale. U škripcu da ukratko objasnimo prirodu bilo kojeg rješenja, ispravno je reći da ono najprije pitanje mjere... Merkantilizacija društva je tu činjenicu učinila očitom, a tendenciju opasnom. Iza prirode robe vreba vizija suvremenih oblika robe epitomiziranih u suvremenom trgovačkom centru. 

Kako ne potkopati vlastitu vjerodostojnost

Mudrost kulturnih industrija bit će kako djelovati održivo, dakle ne potkopati vlastitu vjerodostojnost. U tome se služe, dakako, kreativnošću, ali i novim tehnologijama i stalnom inspiracijom iz prirodne i društvene okoline. Ta je vjerodostojnost ugrožena udaljavanjem od potreba pojedinaca i društva, kad takva kultura zahtijeva da se njeni potrošači podese njenim prohtjevima. Korporativni kapital i kulturne industrije mijenjaju svijet dnevno, ne samo mijenjajući kulturu nego i osobine ljudskih bića o čemu već nastaje opsežna literatura. Odgovornost u kulturnim industrijama znači zapravo vraćanje na prvobitne inspiracije i otpor profitnoj fascinaciji. Početna inspiracija je živa kultura i kultura – tamo gdje je još živa. Kulturni sadržaj može u visokom stadiju merkantilizacije postati samo pretenzija, tako da samo prividno posjeduje  „simboličko značenje, umjetničku dimenziju i kulturne vrijednosti koje potječu iz posebnih kulturnih identiteta.

Okrupnjavanjem korporacija u kulturnim industrijama i u kulturnom imperijalizmu kad je riječ o odnosu slabi i jaki – svakodnevno gubimo ne samo kvalitetu nego i kulturnu raznolikost. Kreativnim radnicima se nameću uvjeti rada koji neprestano snižavaju kvalitetu, a iluzija da postoji (jer stvarna kvaliteta mora imati široku bazu i dostupnost) održava se često elitizacijom, tako da se kvaliteta povlači u kategoriju luksuza. Manje moćne kulture, slabije eksponirane, manje atraktivne općoj publici ili velikim ulagačima, naprosto odumiru. U njihovoj prirodi opstanak nije vezanom za te vanjske parametre. Mana im je da su važne i zanimljive premalom broju korisnika ili, naprosto, potrošača.

Kulturne industrije su dio domene ekonomije ali društveno relevantne i strateški važne. Prepuštajući kulturne industrije samo profitu, izlažemo kulturu i baštinu opasnim rizicima. Lako je dokazati kako glazba, TV serije, filmovi i knjige mogu postati utjecajni do kultnog statusa i doslovno mijenjati svijet, a kamo li naše poimanje nekog identiteta. Političko društvo, dakle država, mora pokazati javnu volju da svoju sudbinu, sudbinu identiteta koji su joj povjereni, ima u vlastitim rukama.

Tomislav Šola, heritolog (copyright 2013 – ekskluzivno pravo Kreativna Srbija)
Fotografija Unsplash